Arhiva Veslačkog kluba Jadran Sušak / Rijeka i arhiva veslanja u Rijeci

---

1. Povijest Veslačkog kluba Jadran
2. Povijest veslačkih klubova na području današnje Rijeke

---

Povijest Veslačkog kluba Jadran

Veslački klub Jadran osnovan je 26. ožujka 1922. godine u Martinšćici, na poticaj nekolicine entuzijasta i ljubitelja veslanja.

Klub su osnovali: dr. Janko Bedeković, inž. Dinko Buić, dr. Vladimir Franolić, Stjepan Haramija, Edgar Kuhnel, Davor Kiselić, Romuald Mance, Josip Marokino, Teodor Mateljan, Mario Mikuličić, Matan Maras, Andre Šikić i Branko Zajc. Za prvog predsjednika Kluba izabran je dr. Janko Bedeković, a za tajnika dr. Oskar Rosenberg

Osnivanje Kluba bilo je rezultat velikih napora zaljubljenika u veslanje, koji su prethodnih godina bili članovi drugih veslačkih klubova na Sušaku. Naime, 1909. godine, nakon osnivanja veslačkih klubova u Rijeci, veslački sport počinje se razvijati i na Sušaku. Osnovan je Hrvatski veslački klub Rožnica, a 1911. godine, kao sljednik Rožnice, osniva se Veslačko društvo Uskok. Kasnije Uskok mijenja ime u Hrvatski veslački klub Vila. Iste godine na Sušaku je utemeljen i Veslački klub Velebit. Sva veslačka društva imala su sjedište u Martinšćici, središtu sušačkoga veslanja.

Godine 1912., na inicijativu Veslačkoga kluba Jadran iz Zadra, potaknuto je osnivanje Saveza hrvatskih veslačkih društava u Dalmaciji. Na upit zadarskih veslača, odgovor je stigao i sa Sušaka, 22. rujna. To je jedini dokument koji potvrđuje postojanje veslačkih klubova Velebita i Vile:
"Slavnom Upravnom odboru Hrvatskog veslačkog društva "Jadran" Zadar. U posjedu cj. Vašeg dopisa od 2. VIII ov. god. častimo se saopćiti Vam da je naš odbor u posljednjoj svojoj sjednici održavanoj dne 5. rujna ov. god. uzeo u pretres bratski poziv sadržan u rečenom dopisu, koji ide onamo da i naš klub pristupi k' osnutku po Vama zamišljenog saveza svih veslačkih hrvatskih društava i klubova. U povodu toga čast nam je opaziti da uslijed političkih prilika koje vladaju ovdje na Rijeci, a pogotovo uslijed neprilika koje prave ovdašnji naši protivnici Talijani i Mađari svakom poduhvatu preduzetom sa strane Hrvata, nije nam bilo moguće u 2 godine našeg obstanka da dođemo do jednog spremišta za čamce i prema tome nije nam bilo naravski moguće ni razviti onu klubsku djelatnost koja se zahtjeva od jednog uređenog kako treba veslačkog kluba. Nadamo se da ćemo u budućnosti uspijeti da dođemo do željenog spremišta jer u tom smjeru radimo neobaziruć se na nikakve zapreke i onda mogli bi da udovoljimo Vašem bratskom pozivu, pošto dijelimo u svemu Vaše nazore istaknute u rečenom Vašem dopisu te bi i naša vruća želja bila kad bi i naš klub mogao biti dostojno zastupan u zasnovanom savezu.
Istodobno čast nam je javiti Vam da ovdje postoji još  jedno veslačko društvo po imenu "Velebit", koje uslied gore istaknutih političkih prilika odnosno neprilika ne može doći do 	podignuća jednog spremišta te usljed toga ne može razviti veću djelatnost nego mi. Umoljavajući Vas da izvolite uzeti toliko do cj. znanja, bilježimo se uz bratski pozdrav. 	
Hrvatski veslački klub Vila."

Nakon Prvoga svjetskog rata, 1921. godine na Sušaku, odnosno Martinšćici, počeli su se okupljati bivši veslači, s namjerom osnutka novoga veslačkog društva. U proljeće 1922. godine osniva se Veslački klub Jadran.
Pedesetorici prvih članova osnovnu je poteškoću predstavljao jedini čamac na šest vesala, zvan Concordia. Prve prave čamce (tri četvorke yole i dvije dvojke) Jadranu je darovao Veslački klub Opatija.	
Iste godine dolazi do prvih natjecanja, a Jadranova dvojka osvaja drugo mjesto u Splitu, u utrci protiv veslača splitskih klubova Gusara, Baluna i Firula, zadarskoga Jadrana te Beograda i Zagreba.
U kolovozu su predstavnici VK-a Jadran sudjelovali na osnivačkoj Skupštini Veslačkoga saveza Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Godine 1923. (8. rujna), u suradnji s Veslačkim savezom i veslačkim klubom iz Crikvenice, VK Jadran u Crikvenici organizira prvo veslačko prvenstvo. Na toj je regati Jadran sudjelovao sa svim svojim čamcima, a dvojka yola (R. Mance, D. Kiselić) osvojila  je prvi naslov prvaka Kraljevine SHS-a.
Postupno, do 1924. godine, čamci su preseljeni, najprije u trgovačka skladišta na Brajdici, potom u zgradu dioničkoga  društva Jadranske plovidbe, na lijevoj obali Rječine, kod samoga ušća.
Godine 1924., novi predsjednik Jadrana postaje Ante Švrljuga, a 1925. nasljeđuje ga dr. Oskar Rosenberg, koji je vodio Klub do 1937. godine.

Godine 1926. (18. srpnja), VK Jadran je sudjelovao na četvrtom Prvenstvu Kraljevine SHS-a u Splitu, u čamcima yole, ali bez većeg uspjeha. U narednim godinama zamrla je natjecateljska aktivnost Jadrana, zbog nekoliko razloga, poglavito zbog spora koji se dugo vremena vodio oko terena za gradnju veslačkoga doma te zbog izgradnje mosta od Brajdice za Deltu, drvenoga gata i rive na Brajdici.

Godine 1933., seniorska momčad (Pihler, Grbac, Jotić, Tomljanović i korm. Fabijanić) osvojila je drugo mjesto, iza šibenske Krke, na Jadranskoj regati u Splitu. Iste godine dopunjuje se Upravni odbor Kluba, među čijim su se članovima radom isticali inž. Konrad Mohorić, dr. Veljko Fabijanić, inž. Zvonimir Babić, Hektor Prešić i Branko Zunder.

Odlukom gradskih vlasti, Jadranu je na Delti dodijeljen teren za gradnju novoga veslačkog doma. Lokacija za novi dom određena je na desnoj obali ušća Rječine, a odobrena je i velika novčana pomoć. Nakon što je komisija označila teren za gradilište, prisjeća se Hektor Prešić, zajedno s nekolicinom drugih Jadranaša on je noću premjestio kolčiće i tako za nekoliko metara povećao teren. Za izgradnju veslačkoga doma na Delti i nabavu materijala bili su zaduženi inž. Vidmar i mr. Šikić. Iste godine nabavljeni su novi čamci - skif i osmerka yola, tako da je plovni park bio znatno poboljšan.

Godine 1934., dovršena je izgradnja veslačkoga doma pa je Klub u cijelosti preseljen u novu zgradu na Delti.

Godine 1935., na regati u Splitu, održanoj 30. lipnja, Jadranaši R. Nachtigal, L. Grbac i korm. N. Šikić postali su seniorski prvaci u dvojci yoli.

Godine 1936., izabran je novi Upravni odbor, sastavljen uglavnom od mlađih članova. Nastavljena je promidžba veslanja među mladeži. Plovni je park također obogaćen nabavom novog četverca, prvoga Jadranovog čamca slobodne gradnje.

Iste godine Veslački savez Jugoslavije povjerava Jadranu organizaciju Jadranske regate. Bila je to prva regata toga tipa na Sušaku pa je privukla veliki broj građana i uglednika, među kojima su bili i kraljev poklisar te kraljica Marija, s dvama sinovima. Na regati je održano sedam utrka u disciplinama yole i četiri u autriggerima, u kojima su sudjelovali veslači pomlatka, novaci, juniori  i seniori. Ribarski čamci (batane, guci i pasare) natjecali su se u međuutrkama za Prvenstvo Grada Sušaka.

Godine 1937., novi predsjednik Kluba je Ivo Čop, koji na toj funkciji ostaje do 1941. godine. Sredinom godine u Šibeniku je održana Jadranska regata, na kojoj je dvojka za novake bila prva, a četvorka za novake i osmerka yola druge. Na toj je regati Jadran prvi put nastupio u glatkom četvercu s kormilarom te su novaci postali državni prvaci i prvaci Jadrana. Bili su to: T. Hreljanović, I. Medanić, R. Nachtigal, L. Grbac i korm. V. Pliskovac. Ista ekipa u seniorskoj konkurenciji osvojila je četvrto mjesto.

Tadašnje Ilustrovane sportske novosti, u izdanju od 27. srpnja, zabilježile su:
Ugodno je iznenadio sušački "Jadran" koji je od četiri nastupa osvojio tri prva mjesta, a u trci osmerki je ispred "Gusara" (!) došao drugi, odmah iza "Krke". Neka simpatičnim i vrijednim Sušačanima ovaj veliki uspjeh dade podstreka za daljnji rad jer je "Jadran" jasno pokazao da ima odličnog materijala. Naprijed Sušačani, pa se u buduće neće voditi ogorčena borba za prvenstvo samo između Šibenika i Splita. I Vi ćete u to kolo!

Godine 1938., Jadran nabavlja osmerac Uskok. Na Državnom prvenstvu u Smederevu, juniorski četverac (T. Hreljanović, I. Medanić, D. Lukarić, I. Telesmanić) osvojio je naslov državnih prvaka, a u istom sastavu u seniorskoj konkurenciji četvrto mjesto. Isti su veslači, zajedno s J. Podnerom, Z. Brkljačićem, F. Sertićem i V. Vranarinčićem, činili prvi Jadranov osmerac, koji je u juniorskoj konkurenciji osvojio drugo, a u seniorskoj peto mjesto.
 
Godine 1938., izlazi Almanah Grada Sušaka (urednici Bognolo I. Frano, Violić M. Toni), u kojem su navedene sve gospodarske, društvene pa i sportske organizacije Sušaka, a o Jadranu se navodi niz osnovnih podataka, ali i pogrešna godina utemeljenja:
Klub  je utemeljen 1921. Svrha mu je promicanje svih grana sporta na moru, poglavito veslanja. Klub danas vodi sljedeća uprava; predsjednik Ivo Čop - direktor Gradske štedionice, potpredsjednik Mario Mikuličić- Rabić - veletrgovac, tajnik Ante Smokvina - prvi. činov, blagajnik Artur Jotić - čin. Jadranske plovidbe, vođa ing. Konrad Mohović - industrijalac,  spremištar Hektor Prešić - činov. tvornice papira te sljedeći odbornici; dr. Božo Smodlaka, ing. Zvonimir Babić, kap. Antun Polić, Krešimir Štalcer, Davor Kiselić, Leopold Grbac, Zvonimir Benković, Ivan Tomljanović te 2 zamjenika i 2 člana Nadzornoga odbora. Klub posjeduje 2 dvojke, 3 četvorke, 1 osmerku, 1 skiff i outrigger četverac - dakle ukupno 8 čamaca. Također ima 75 izvršujućih, 45 utemeljiteljnih, 40  podupirajućih članova te 30  članova podmlatka. Klub raspolaže vlastitim prostorijama i spremištem čamaca koji  se nalaze u zgradi kluba na Delti u blizini Gradskoga kupališta. Taj dom čini danas ures Sušaka i jedan je od najljepših u državi.

Godine 1939., na Prvenstvu Kraljevine Jugoslavije u Beogradu, Jadranov četverac "sa" (T. Hreljanović, I. Medanić, D. Lukarić, I. Telesmanić, korm. V. Pliskovac) u juniorskoj konkurenciji osvaja prvo mjesto, a u utrci osmeraca (s F. Sertićem, Z. Brkljačićem, V. Vranarinčićem i J. Podnerom) treće mjesto.
Iste godine održano je novo natjecanje s riječkim klubovima. Prije dvije godine pobijedio je Eneo, a 1939. godine Sušačani su bili bolji te pobijedili i u ukupnom poretku. Jadran je pobijedio u utrci četveraca i osmeraca, dok je domaćin - riječka Liburnia, pobijedila u utrci četveraca mladeži. U četvercu Jadrana veslali su: I. Telesmanić, D. Lukarić, T. Hreljanović, I. Medanić i korm. V. Pliskovac, a u također pobjedničkom osmercu: F. Sertić, J. Podner, I. Telesmanić, Z. Brkljačić, V. Vranarinčić, D. Lukarić, T. Hreljanović, I. Medanić i korm. V. Pliskovac.

Godine 1940., Jadran je nastupio na prvenstvima Banovine Hrvatske i Jadrana u Splitu. Nažalost,  prije utrke seniorskog osmerca, motorni čamac udario je u Uskoka i polomio krmu čamca, koji se napunio vodom.
Godine 1941., nakon talijanske okupacije Sušaka, Jadran nastavlja s radom. Međutim, Upravni odbor je ukinut, a vođenje Kluba preuzima "komesar" -  veslač riječkoga Enea, Mario Justin, dok klupske aktivnosti i dalje vode Ivo Čop, Konrad Mohović, Hektor Prešić, Davor Kiselić i drugi. Komesar nije često dolazio u veslački dom pa je klub postao središte domoljublja i otpora okupatoru.
Godine 1942., mnogi su članovi Kluba stupili u redove antifašističkih boraca, a u klubu  je počelo i organizirano prikupljanje hrane, odjeće, obuće, lijekova i fotomaterijala. Taj se materijal čamcem Gromom prevozio do Urinja, gdje su ga preuzimali Ante Dujmić, Davor Šubat i Mladen Grbac. U tom su se poslu posebno aktivirali Korad Mohović, Teodor Hreljanović, Hektor Prešić, Josip Margan te Valter i Veljko Vukoša. Talijanska policija ih je, uz pomoć doušnika, uhitila potkraj godine. Vojni sud II. talijanske armije na Sušaku, zbog ilegalnoga rada osudio je na kaznu zatvora Valtera Vukošu, njegova brata Veljka, Josipa Margana te Mladena Grpca. U antifašističkoj borbi istaknuo se, a kasnije, nažalost, i poginuo, mladi Jadranov veslač Dinko Lukarić - Todor. Njemu u čast, na zidu veslačkoga doma na Delti postavljena je spomen-ploča, a Grad Rijeka je po njemu nazvao sportsku dvoranu na Kozali.

Godine 1943., dio veslačkoga doma je srušen, a na tom je mjestu napravljen masivni betonski topnički bunker. Nasreću, vođa sušačkih vatrogasaca Piškulić, s vatrogascima i članovima Kluba sakrio je čamce na raznim mjestima po Sušaku i tako ih uspio sačuvati od uništenja. Komesar Mario Justin spremio je osmerac Kvarner u skladište riječke Termoelektrane, gdje ga je nakon rata pronašao Hektor Prešić.

Po završetku rata 1945. godine, u Rijeci i na Sušaku je uspostavljena vojna (partizanska) uprava. Iako su vojne vlasti u tom razdoblju tretirale Rijeku i Sušak kao cjelinu, formalno su to bili odvojeni teritoriji, kao i za vrijeme Italije, prije 1943. godine.

Sport se u Rijeci i na Sušaku počeo buditi odmah 1945. godine, ali, zbog navedenih okolnosti, na svakom lokalitetu zasebno; u Rijeci pod "kapom" sportskoga društva Jedinstvo, a na Sušaku pod okriljem Primorja. Oba društva  budila su pojedine sportske sekcije putem bivših sportaša i aktivista te pokretala njihovu sportsku aktivnost. U Rijeci su bili aktivniji veslači, putem Veslačkoga kluba Quarnero (lociranoga na lukobranu) i veslačke sekcije Kvarnerskih  brodogradilišta (kasnije 3. maja), posebno zahvaljujući angažmanu Bruna Materljana - veslača, sudionika NOB-a i zaposlenika Brodogradilišta. Oba kluba bila su u povoljnijoj materijalnoj situaciji u odnosu na sušačke veslače, koji nisu imali opreme, jer je njihov veslački dom bio pretvoren u vojni bunker, a oprema raspršena po skloništima. No, na Sušaku je bilo više sportskih  aktivista iz prijeratnoga razdoblja, koji su zdušno radili na ponovnom oživljavanju sportskih aktivnosti i uređenju veslačkoga doma. Zahvaljujući prijeratnom poznanstvu i susretima, veslači Rijeke i Sušaka  vrlo brzo su se povezali, trenirali u svojim sredinama  i prvom prilikom, već početkom 1947. godine, zajednički nastupili, kao ekipa radničkoga sindikata, i postali državni prvaci.  Tek kada je Rijeka definitivno pripala Jugoslaviji, stvoreni su pravni uvjeti za objedinjavanje Rijeke i Sušaka, a time i pravna osnova za objedinjavanja sportskih društava Rijeke i Sušaka. Nakon nekoliko razgovora i sastanaka, u kolovozu 1947. godine došlo je i do formalnog objedinjavanja svih veslača, iako su već ranije na regatama nastupali zajednički. Kao jedinstveni klub, prvi put su nastupili na Državnom prvenstvu, u kolovozu 1948. godine. U to vrijeme je već bio djelomično izgrađen porušeni veslački dom, ponajprije zahvaljujući dobrovoljnom radu samih veslača i  sportskih dužnosnika. Dom je u potpunosti dovršen 1949. godine.

Godine 1948., ekipa Primorja veslala je u Dubrovniku, na Prvenstvu NR Hrvatske i Prvenstvu FNR Jugoslavije. Prvo mjesto i naslov državnih prvaka u osmercu osvojili su: B. Materljan (3. maj), F.  Milošević, M. Grbac i L. Milić (Kvarner), V. Mijatov, S. Vučinić, Z. Grbac, N. Pavlinić i A. Viola (Primorje).
 
Prvo mjesto osvojila je i osmerka, u kojoj su veslali članovi Kvarnerskih brodogradilišta: M. Tonzar, A. Tonzar, V. Donda, T. Bezzi i drugi. Dobar je uspjeh postigao i četverac "sa", sastavljen od Primorjaša A. Kneževića, S. Grpca, H. Biničkog i Kostelca. Prvenstvo NR Hrvatske te je godine osvojio i juniorski osmerac.

Iste godine u dvomeču Rijeke i Zagreba, održanom u riječkoj luci, Riječani su osvojili tri prva mjesta - u osmercu, četvercu i dvojcu. Dogodine, na uzvratnom susretu u Zagrebu, kojem su se pridružili i Splićani, Riječani su ponovno osvojili tri prva mjesta (u četvorki, gigu i dvojcu) te drugo mjesto u osmercu.

Godine 1949., na Prvenstvu Jadrana u Šibeniku, osvojena su četiri prva mjesta (osmerci pomlatka i seniora, osmerka i ženski četverac "sa") te dva druga. Na Prvenstvu NR Hrvatske u Rijeci, te su godine osvojena još tri prva mjesta (osmerka yola, seniorski osmerac, ženski četverac) te pet drugih mjesta.
Izgradnjom doma na Delti, 1949. godine proširila se veslačka aktivnost, pa je 6. srpnja ponovno osnovan Veslački klub Jadran, odvojen od Primorja. Tog je dana na osnivačkoj Skupštini Kluba izabran i Upravni odbor: Nevenko Pavlinić (predsjednik), Božo Zoričić (prvi dopredsjednik), Franjo Kordić (drugi dopredsjednik), Vlado First (prvi tajnik), Josip Pavlinić (drugi tajnik), Stipe Materljan (blagajnik), Hektor Prešić (tehnički referent) te ostali članovi: Romuald Mance, Ivo Medanić, Nenad Šikić, Rudi Morel, Hamlet Špalj, Amlet Kordić, Zvonko Kajba, Albert Viola i Karlo Dovecar. Članovi Nadzornoga odbora bili su Zvonko Benković, Vlado Riljem i Davor Kiselić.

---

Povijest veslačkih klubova na području današnje Rijeke

U drugoj polovici 19. stoljeća veslački sport postaje sve popularniji pa se u zapadnoj Europi osnivaju brojni veslački klubovi i međusobno se natječu, a formiraju se i prva veslačka udruženja i savezi.

Prvi spomen veslanja u Primorju nalazimo u novinama La Bilancia (broj 88, od 18. travnja 1877.), koje donose vijest o prvom pojavljivanju veslača u riječkoj luci. Iako se u tekstu spominje Primo Club dei Rematori a Fiume (Prvi veslački klub u Rijeci), stvarnost je bila drugačija. Novinar je tada zamijetio prvi veslački čamac u luci, no, bez dodatnih pojedinosti o tom događaju. Do formalnog osnivanja veslačkoga kluba pod nazivom Nautico Sport Club Quarnero (Nautički sportski klub Kvarner), 1888. godine, proći će više od desetljeća.

Tih godina, u široj regiji već djeluju prva veslačka društva. U Trstu su 1844. godine osnovani Triestiner ruder Club i Hamburger Ruder Club, a do 1880-ih godina već postoji više od 10 veslačkih društava (Ginnastica, Eintracht, Nautilus, Argo, Esperia…). Godine 1885., u Zadru je osnovano talijansko veslačko  društvo Circolo Canottieri Dalmazia (od 1898. naziva se Diadora) i hrvatsko društvo, tj. zadarski odsjek Hrvatskoga sokola iz Zagreba. Iste godine u Poreču je osnovan Club Parentino cannottieri, odnosno Adriaco. U Puli je 1886. godine osnovan Nautico Club Pietas Julija, a 1887. u Piranu se osniva CC Salvore. Godine 1888., u isto vrijeme kad u Rijeci nastaje Quarnero, u Kopru se osniva Circolo Canottieri Libertas. Zanimljivo, 1889. godine u Opatiji se osniva Veslački klub Abbazia, o kojem se malo zna i koji 1899. godine nasljeđuju SC Istro i Adria club (Abbazia).
  
U ostatku Hrvatske, 1890. godine Split je dobio svoj Rowing and Yachting Club Adria, a 1892. u Osijeku nastaje Drava. Godine 1907., u Rovinju se osniva Arupinum, 1908. Zadar dobiva klub Jadran, a 1912. godine svoje su veslačke klubove utemeljili Vukovar (VK Vukovar), Zagreb (Hrvatski  akademski veslački klub) i Crikvenica (Veslački klub). Godine 1914., Split je dobio svoj drugi klub - Jugoslavenski pomorski sportski klub Gusar.

Nautico Sport Club Quarnero

Godine 1888., u Rijeci je utemeljeno prvo veslačko društvo pod nazivom Nautico Sport Club Quarnero (Nautički sportski klub Kvarner). Klub osnivaju većinom promađarski orijentirani građani. Društvo je imalo svoje spremište čamaca, drvenu baraku na drvenoj plovećoj konstrukciji, vezanoj za današnji lukobran (tada naziva Molo Maria Teresa). Početna aktivnost veslačkoga kluba bila je usmjerena uglavnom na druženje i rekreacijsko veslanje. Prvi važniji nastup Nautico Sport Club Quarnero bilježi 1892. godine, na regati u Trstu, gdje je osvojio pobjednički pehar. To je prvi zabilježeni nastup i prva pobjeda riječkih veslača.

Società Canottieri Fiumani (Società Canottieri Fiumani Eneo, Società Nautica Eneo)

Drugi veslački klub - Società Canottieri Fiumani (Društvo veslača Rijeke) osniva se 29. svibnja 1892. godine, nakon dvije godine pokušaja uvođenja talijanskoga građanstva u veslački sport, na inicijativu Luigija Bataglierinija. Radi poboljšanja tehnike veslanja, već 1895.  i 1896. godine angažiran je i prvi inozemni trener, kojeg je dogovorom ustupio jedan londonski veslački klub. Prvi rezultati njegova rada pokazali su se već iste godine, kada su na regati u Trstu veslači Società Canottieri Fiumani osvojili jedno drugo i jedno treće mjesto.

Godine 1903. (17. ožujka), Società Canottieri Fiumani dobiva suglasnost za novi klupski Statut,  kojim se Klub više otvorio za građanstvo. Za novog predsjednika izabran je Iginio Sucich, koji je na čelu Društva bio do 1906. godine. Tada ga je zamijenio Mario Blasich, koji je bio predsjednik do   1917. godine. Potkraj 1903. godine (28. studenoga), jako je jugo gotovo potpuno uništilo klupsku baraku i sve čamce na lukobranu. Zajmom od 9.000 kruna vrlo je brzo na samom lukobranu izgrađen novi, zidani klupski dom. Nakon rata, izabran je novi predsjednik Kluba.

Razdoblje od 1902. do 1906. godine bilo je vrlo plodno, kako za veslače Società  Canottieri Fiumani, tako i za ostala riječka veslačka društva. Svi sudjeluju na regatama u Trstu, Opatiji i Rijeci. Na onoj u Trstu, održanoj 1905. godine, Società Canottieri Fiumani bilježi prvi veliki   uspjeh, pobijedivši tada poznatu i jaku ekipu Querini iz Venecije.

Tradicionalna međunarodna regata u Trstu, 10. rujna 1905., uvelike se istaknula po broju gledatelja koji su preplavili obalu. Rano ujutro bili su puni tramvaji, pješaci, biciklisti, svi su napustili grad i krenuli prema centru događaja. Gužva je bila neopisiva, šetnicom uz more se teško kretalo. Očekivalo se i dosta gostiju iz istarskih i nekih drugih talijanskih radova, posebice Venecijanaca. Čak je i tribina, za koju se moralo platiti, bila puna. Vjerojatno je tome pridonijelo prekrasno vrijeme koje je tog dana pratilo regatu. Libertas je predstavljala samo jedna posada. Kvartet s kormilarom, koji je sudjelovao u dijelu regate rezerviranom za regionalne klubove, dostigao je posljednje, treće mjesto
(1. mjesto: Fiumani - Rijeka: 6 '4 4/5 sek, 2. mjesto: Remo - Trst: 6 '9 1/5 sek, 3. mjesto:  Libertas - Kopar: 6 '13 4/5 sek).
(L'Indipendente, Kopar, 11. rujna 1905.)

Na izvanrednom kongresu, održanom 18. ožujka  1907. godine,  Società Canottieri Fiumani  nadopunjuje svoj Statut i mijenja naziv društva u Società Canottieri Fiumani Eneo (Društvo veslača Rijeke Rječina). Pojačava se društvena aktivnost Kluba, koji već 1908. godine organizira nekoliko  izleta čamcima po cijelom Kvarneru.   

Zbog produžetka željezničke pruge na lukobranu, 1910. godine Eneo je dobio novi veslački dom,  izgrađen prema projektu inž. Giovannia Rubinića, točno 33 metra dalje od starog.
  
Iz 1910. godine sačuvan je popis poduzeća i drugih organizacija, tiskan u Rijeci. Na tom popisu su i tri veslačka društva, s cjelovitim upravama: Società Canottieri Fiumani Eneo (sjedište na Molo Maria Teresa, predsjednik dr. Mario Blasich, tajnik dr. Vasco Lucich, blagajnik Antonio Mattesich, vođa kluba Arturo Tomsig, oružar Guido Cartesio), Nautico  Sport  Club Quarnero (sjedište na Molo Maria Teresa, predsjednik Rodiger cav. de Ernesto, dopredsjednici Kell Ricc. i Lampel Bela,  vođa kluba Miresov Antal, tajnik Sovary de Bela, blagajnik Balazs Simone i administrator Stolzemberg Lodov) i Club Canottieri Liburnia (sjedište na Molo Maria Teresa, predsjednik Idone Rudan, dopredsjednik Gherbaz U. R, vođe kluba Ödön Sugar i Milan Polich, tajnici Otto Graf i Gius. Schnorr, revizori Stef. Burich i Giovanni  Hruža, oružari inž. Ottone Olsen i Harold Pierson, administrator Federico Bolt).

Za povijest  Enea važan je i sačuvani program tršćanske regate, koja se, najvjerojatnije, održala početkom stoljeća ili čak nešto ranije. Prema tom programu, u drugoj trci sudjelovao je čamac Società Canottieri Fiumani, u kojem je veslao i Arturo Tomsig, koji  je 1910. godine bio vođa Kluba, a 1917. njegov predsjednik. Zanimljivo, na toj regati je za klub Quarnero veslao Idone  Rudan, koji je 1910. bio predsjednik Liburnie. Godine 1913., održana je velika riječka regata u povodu sv. Vida, na kojoj su nastupili svi riječki klubovi, a najuspješnije Eneo.

Prvi svjetski rat je sportsku, time i veslačku aktivnost znatno smanjio. No, već 1919. godine, na prvoj poslijeratnoj regati, održanoj u Zadru, susreću se veslači zadarske Diadore,  pulske  Pietas  Julije i Enea. Najbolji su Zadrani, potom Riječani. Godine 1920., Eneo je  imao više od 400 članova. Preuzeo je prostorije  uz obalu u lučkom prostoru  na Mlaki (Porto Mandrachio), koje  je dotad koristila Mornarička  akademija. Ponovno je promijenjen i naziv kluba, u Società Nautica Eneo (Nautičko društvo Rječina), a njegovi su članovi, uz veslače, bili i jedriličari i motonautičari.  Te je godine Eneo ostvario i velike sportske rezultate. Na raznim regatama pobjeđivao je šest puta, uspješan je bio na regatama u Bariju, Anconi, Portorožu i Rimu, a prvi je put postao i prvak Kraljevine Italije, u disciplini juniorske osmerke yole. Na regatama u Veneciji, Zadru, Trstu, Gradu,  Opatiji, Monopoliju i Rijeci, veslači Enea osvojili su čak 17 prvih mjesta te mnogobrojna druga i treća mjesta. Bilo je to "zlatno" doba za Eneove veslače.

Godine 1922., veslači Enea ponovno su ostvarili nekoliko važnih pobjeda na regatama u Gradu i Trstu. Na tim su se regatama pojavljivale i posade Quarnera i Liburnie, koje su u yolama osvojile nekoliko drugih i trećih mjesta. Godine 1923., veslači Enea su na regati za Kup Regina Elena, na Prvenstvu Kraljevine Italije, dvaput pobijedili: u seniorskoj osmerki yoli i osmercu slobodne građe. Te su sezone 10 puta pobjeđivali na raznim regatama. Godine 1925., Eneo bilježi veliku pobjedu nad prvakom Italije, u izlučnoj utrci seniorskih osmeraca na regati u gradu Santa Margherita Ligure, čime je izborio nastup za reprezentaciju na Europskome prvenstvu. Na Prvenstvu Kraljevine Italije, Eneova posada (L. Ossoinack, G. Kulisich, L. Bruss, A. Sternissa, P. Devetta, G. Ferghina, C. Mohovich, M. Justin i korm. I. Magos) bila je druga. Godine 1927., na Prvenstvu  Italije,  dvojac Enea bio je drugi, odmah iza posade Unione Canottieri Livornesi, koja je samo nekoliko dana kasnije postala i europski prvak. Godine 1928., boreći se ponovno protiv Livornesa  u Pallanzi, Eneov je dvojac bio treći. Te je godine Eneov dvojac "bez" (Giovani Ferghina i Mario Justin) sudjelovao i u kvalifikacijama za nastup na Olimpijskim igrama.

Godine 1931., nakon duže odsutnosti, i Quarnero je ponovno nastupio, i to na regati povodom Dana sv. Vida, zaštitnika grada Rijeke, i bio ukupni pobjednik regate. Bio je to ujedno  i njihov posljednji regatni  nastup. Nakon toga, Quarnero je zbog velikih poteškoća rasformiran, a inventar i  čamci podijeljeni su ostalim riječkim klubovima.

Godine 1942., izdana je monografija povodom 50. obljetnice Društva. U predgovoru monografije, član Rikardo Gigante je, među ostalim, napisao:
	
	Idemo iz početka. Godine 1888., nekoliko mladih Riječana odlučilo je družiti se, provodeći slobodno vrijeme uz more. Nabavili su veliki čamac - pasaru Reu, uredili su dva ploveća kupališna pontona Maria, koja su postala njihovo sjedište. Bile su to sljedeće mlade osobe: Raffaelo Culott, Italo i Arturo Nascimbeni, Edgardo Rudan, Giovanni Sirola i Cesare Venutti. Njihov vođa i  učitelj bio je Luigi Batagllierini. Nakon nekoliko godina, pridružili su im se Guido i Roberto Cartesio, Michele Maylander, Atillio Prodan, Giuseppe ed Enrico Chierogo, Emanuele Corossarcz, Enrico ed Ettore Descovich te odlučili osnovati Društvo Canottieri Fiumani. Giuseppe Peltzer, E. Klimens, Stefano Ritter i inž. Edgar Rudan bili su  zaduženi za pisanje Statuta Društva, koji je službeno prihvaćen 29. svibnja 1892. i upisan pod brojen 40412 u Mađarskom ministarstvu unutrašnjih poslova. Rođeno je tako slavno Društvo, koje je imalo isključivo riječki, talijanski karakter i doživljavalo različite 	primjedbe Hrvata, Nijemaca i Mađara, koje nisu nikada prihvaćene. Za prvog  predsjednika Društva izabran je Giovanni Sirola, uz njega su izabrani i tajnik, blagajnik, veslački vođa i majstor za održavanje, svi iz redova Skupštine Društva. Njih su slijedili u narednim godinama Luigi Battaglierini, Celso Rudan, Edgaro Rudan i Iginio Sucich. Prvo sjedište bila je drvena konstrukcija, braka izgrađena na lukobranu Diga Cagni. Nabavljena su taristička i sportska  plovila. Prvi sportski nastup ostvaren je 1895. u Trstu, uz osvajanje jednog drugog i jednog trećeg mjesta na tamošnjoj međunarodnoj regati.
	Godine 1906., žestoko nevrijeme uništilo je drveno sjedište Društva na lukobranu, pri čemu 	je učinjena velika materijalna šteta na plovnom parku, koji se tada sastojao od jednog četverca "glatkog", četiri yole četvorke, jedne yole dvojke, jedne yole samca i velike pasare Ree. U  Društvu su 1905. bila upisana 82 člana, 1906. bilo ih je 102, a 1907. godine čak 112 članova, pa je i plovni park povećan za četiri nova čamca.

Treći riječki klub - Club Canottieri Liburnia osnovala je većinski njemačka i židovska mladež 1898. godine. Najstariji poznati službeni podatak o Liburniji sačuvan je u Budimpeštanskom arhivu, u  klupskom Statutu iz 1906. godine. Statut ima 26 članaka iz kojih je vidljivo da je Klub organiziran kao društvo. Bibliografski podaci o tom statutu nalaze se u djelu mađarske  bibliografkinje Klare Zolnai, tiskanom u Budimpešti 1932. godine, i to u poglavlju Bibliografia  della  letteratura italiana d' Ungheria (1699. - 1918.). U toj bibliografiji je i podatak o Statutu društva Società Canottieri Fiumani, iz 1903. godine, koji nije sačuvan u arhivima.

 Canottieri navali del Quarnero i Vigili del Fuoco - Fiume
Pod pokroviteljstvom Brodogradilišta, 1937. godine u Rijeci je osnovan još jedan veslački klub - Canottieri navali del Quarnero (Veslači brodograditelji s Kvarnera), sa sjedištem doma i spremištima čamaca unutar Brodogrdilišta. Bio je to prostor u sklopu današnjeg Brodogradilišta 3. maj, prema nekadašnjoj Tvornici Torpedo. Članovi su bili radnici, a aktivnost uglavnom rekreativna.
Godine 1940., na regati povodom Dana sv. Vida, prvi se put spominje jedno novo veslačko društvo, Vigili del Fuoco - Fiume, no, o njegovim aktivnostima nema drugih zapisa.

---

Società delle Regate

Dva riječka kluba (Società Canottieri Fiumani i Nautico Sport Club Quarnero) bili su članovi saveza klubova Società delle Regate (Federazione dell' Adriatico) iz Trsta. Savez su činili klubovi: Società Triestina di Canottieri Adria (Trst), Società Canottieri Esperia (Trst), Società Canottieri Fiumani (Rijeka), Club di Canottieri Hansa (Trst), Club di Canottieri Libertas (Kopar), Nautico Sport Club  Quarnero (Rijeka), Club Canottieri Adriaco (Poreč), Club Canottieri Salvore (Piran), Società Canottieri  Saturnia (Trst), Turnverein Eintracht (Trst) i Unione Ginnastica (Trst). Predsjednik Saveza bio je Pietro Gialussi, a tajnik Giovanni Claich iz Trsta. Savez je organizirao zajedničke aktivnosti, a u skladu s mogućnostima, održavala su se i natjecanja. Tih godina u Austro-Ugarskoj nije postojao nacionalni savez, već su jedine organizacije klubova bile Società delle Regate i Češko veslačko društvo u Pragu.  

Godine 1892., u Torinu je osnovana krovna svjetska veslačka organizacija - FISA. 

Na osnivačkoj sjednici bilo je 11 delegata iz pet veslačkih saveza. Bili su to predstavnici Francuske, Belgije, Švicarske, Italije te saveza klubova iz Trsta, kao zasebne organizacije, koju je zastupao Giovanni Giorguli.